~It's time~

I tako ja sjedim danas i čitam svoje stare postove...tu na blogu, na razno raznim forumima.

Čitam ih i smijem se.

Ima tu svega i svačega.

Starih slika, starih prijatelja, sretnih trenutaka, tužnih trenutaka, trenutaka u kojima sam definitivno pretjerivala, trenutaka u kojima sam bila pametna, trenutaka u kojima sam bila neviđeno glupa.

Čitam, gledam...i smijem se. I vidim sebe kakva sam nekad bila, i kakva sam sada.

Razlika je tu, definitivno. Na bolje ili lošije, još nisam sigurna. Vrijeme će pokazati.

I dalje sam tvrdoglava. I dalje sam impulzivna, i dalje učinim nešto bez da prije razmislim, i dalje mi je jezik brži od mozga. I dalje griješim, pa popravljam učinjeno.

I dalje sam ja...ja. Ali nešto je drugačije.

Ja to nisam primjetila...drugi jesu.

Počela sam vjerovati. U ljude. Možda ne trebam, ne znam.

Lakše je bilo kad sam bila kučka.

Evo mene nazad.
I post od 12.10. već odavno ne vrijedi :D
Sve se sredilo, smirilo, i situacija zbilja je sasvim drugačija :P
Iii sve je super i sve je za pet kad si muško i voliš nogomet :D

No, pređimo na nešto ozbiljnije.



Pričam ja tako s legicom jučer kako ljudi često zaboravljaju da vide samo jednu stranu priče. Iliti, vide svijet samo kroz svoje naočale. Iliti, nikako ne mogu znati kako je to zapravo biti u tuđoj koži. U tuđim cipelama. Hipotetički rečeno.
I često naprečac zaključuju i osuđuju na temelju onoga što smatraju da su činjenice, a zapravo su samo hrpa gluposti. Prečesto vjeruju onome što se priča. I često, vrlo često, prvi dojam vara :P

Realno gledajući, teško je baš uvijek misliti svojom glavom i baš nikada ne padati pod utjecaj okoline, koji, ruku na srce, nije baš nezanemariv.
Pa i ja sam takva. Sve ono što jasno vidim kod drugih pada u vodu kad malo bolje promotrim sebe-greške koje sam (ne)svjesno napravila, situacijama koje sam prigodno previdila, ljudima koje sam sasvim krivo procijenila iako mi se uporno palila ona lampica za oprez.

Iz takvih situacija ne izlazim niti pametnija niti mudrija, iako tako volim misliti.
Iz takvih situacija izlazim jednostavno-iskusnija. Na greškama se uči. Neki na tuđim-neki, poput mene, na svojim.
I mislim da sam napokon naučila :)

Ovaj blog će na neko vrijeme biti u hibernaciji.
Idući put kad napišem nešto, ako napišem, situacija će biti bitno drugačija.
Držite mi fige.

:*

Uvijek idealiziramo stvari koje nam se čine nedostižnima.

Jebiga.
Tako to ide.
Pa i kod mene.
"Kad bih samo mogla *tuumetnemonoštoželimutomtrenutku* sve bi bilo super i divno i krasno i za pet."
Yeah, right. Samo se vrtim u krug.
Dosta mi je više razmišljanja u stilu "Što bi bilo da sam...?".
Jebo to.
Nema smisla.
Najlakše je sjediti u sobi i prožvakavati i probavljati raznorazne situacije i njihove moguće ishode over&over&over again.
Umjesto zapravo napraviti nešto, učiniti nešto, pokušati promijeniti nešto, ANYTHING.

Fascinira me ljudska glupost.
Najviše-moja glupost.
Ajd, barem sam iskrena :D
Imam naviku zbrajati svoje pogreške i pomnožiti ih sa 12345678987654321.
Pa onda ubijati samu sebe u pojam rezultatom koji je najčešće pretjeran.
Često reagiram prenaglo, na svoju štetu, ne tuđu.
Jebiga.
Ja moram glavom kroz zid i ja moram učiti na svojim greškama.
Drugačije ne znam.
That's just me.

Uglavnom.
Što sam ja htjela ono reći?
Da.
Uvijek idealiziramo stvari koje su nam nedostižne. Ili se barem čine takvima.
Poanta je da nam se najčešće sve ono što je bitno nalazi direkt pred nosom, ali to vrlo često ne shvatimo na vrijeme. Prečesto najviše pažnje obraćamo na sitnice koje uopće nisu važne ako pogledamo the bigger picture. Ali većina ljudi nema hrabrosti to realno i racionalno pogledati. Lagano je tražiti mane u drugima i umanjivati njihove vrline. Lagano je činiti druge inferiornima kako bi malo nahranili svoj ego. Ništa nije crno-bijelo. Ima i sivih područja.
Lagano je. Da...

Jebo to sve.

Zbrkanost ovog posta pripisujem temperaturi. Zanemarite :D